Plakala sam sinoć. K’o kiša. Opet sam se suočila sa čistim zlom i čistim dobrom, za koje sam mislila da ne postoje. Da nije sve crno-belo, tako sam mislila, i zajebala se, priznajem.
Gledala sam čisto dobro: devojčicu Aleksandru, ovu u belom prsluku:
Devojčicu kojoj su, napokon i konačno, ponovo ugradili protezu, veštačko oko, gledala sam ovu devojčicu kako se smeje, presrećna, i plakala sam. “Danas sam najsrećnije dete na svetu”, rekla je ona, a ja plakala još jače.
Aleksandrin osmeh koštao je osam hiljada evra. Operacija u Štutgartu je vratila Aleksandri oko.
Oko koje su joj iskopale “drugarice”. I pritom povredile vratne pršljenove zbog kojih još nosi kragnu. To bilo prošle godine.
Ljudi kao što smo vi i ja, bez banke u džepu i u konstantnom minusu na računima skupili su pare da joj vrate osmeh. Nisu joj pomogli ni roditelji tih monstruma, (možete sad da me napljujete, al’ ja drugačije ne mogu da nazovem živo svesno biće koje je u stanju da drugom gurne prst u oko i iskopa ga, pa makar imalo i jedanaest godina), roditelji koji bi trebalo, da zakona ima, pošto im “deca” nisu krivično odgovorna da završe u buksi jer su ih odgajali da postanu monstrumi, roditelji koji bi trebalo da plate do dinara ne samo operaciju nego i čitav život da plaćaju da nečim, ne znam čim, ublaže štetu koju su njihova čeda nanela srcu i duši ovog deteta….nigde niko ne pominje ni ko su deca, niti šta se i da li se išta preduzelo kako bi bila kažnjena, nekako. Kako god. Pet dana nevoženja rolera. Oduzet mobilni na mesečak dana. Dva’espet po guzici. Halo? Ima li koga tamo, s one druge strane?
O državi da ne govorim. Nemam šta. Osim da psujem. O onima što su mogli da pucnu prstima i reše finansijski problem deteta kome je osim oka nedostajalo još mnogo toga takodje neću. Mogu samo da koljem. I da postanem monstrum, isti kao i svi oni.
Edit: a sad zažmurite i zamislite kako nekom, bilo kom, gurate prste u oko, napipavate očnu jabučicu i sve ono što ide uz to, i čupate ga. Sopstvenom rukom. Možete li? Odvratno? Grozna sam?
‘Ajde?! Što sam grozna? Pa to kod nas i deca mogu da urade.
Zato sam pozelela da odem, negde gde bar pravde ima, pa neka ima i monstruma..
Svaki komentar je suvisan, nemam ga.. zbgrozena sam i pocecu da psujem ako nastavim, a uzasavam se.. svega.. a sad i sveta u kome zivimo.. Kako zivimo..
jadno je to gde mi to zivimo 🙁
Prestala sam da pratim vesti, pogotovo takve vrste. Vratila si me u realnost…
Strasno je, probala sam da zamislim da mom detetu neko iskopa oko ili ne daj boze obrnuto. Ne znam sta bih radila. Ja govorim stalno svojim cerkama da SVAKO ko napravi neki zajeb u zivotu, mora da odgovara i bude kaznjen, pa makar to bilo i “slucajno” uradjeno. Inace sam od tih da isterujem pravdu. Tesko to ide kod nas, strasno je i surovo. Jadno dete, osakaceno i fizicki i psihicki. Kako verovati “drugaricama”. Da li ce ih ikada imati”
Rastužila sam se, potresla, naljutila, zabrinula… Ne znam. Gospode Bože kakvi će tek monstrumi da postanu kad porastu, te “drugarice”?
Užasnuta sam, zgrožena … bez teksta.
Deci bih zabranila ulazak u školu!
Ne bi izašla iz “Popravnih Domova”, a roditelje bih nabila u ZATVOR!
Nemam reči …. 😥
Uzas, uzas…. 🙁
Nisam znala za ovo. Odavno preskacem umrlice i crne hronike jer me dotuku do koske. U zemlji Srbiji potrebno ti je lekarsko uverenje za sve,jedino roditelj moze da bude svaki imbecil. Bez teksta!
Strasno!
Najebala bi se nekome majke, al` ne znam kome bi. Roditeljima pre svega!
Mene je brat puk`o prackom u oko, imala sam 13 godina, u prvom trenu nista nisam videla…da skratim, bila sam 10 dana u bonici i sve je dobro proslo. Imam oko. A njega su polomili od batina, sto je meni bilo jako zao, jer znam da to nije uradio namerno, igrao se tenkre, ali pracku vise u ruke nije uzeo, niti je gadjao ijedno dete vise ikada. Bice da je batina, ponekad iz raja izasla!
Roditelji su ga polomili, to nisam napisala.
ja nemam više komentara osim onog što sam u tekstu napisala i mnogo, mnooogo nagomilanog besa i tuge.
Na žalost takvih je primera mnogo i oni koji treba da reše bar deo problema, njih nema…a roditelja ima svakakvih takođe na žalost…
jebemti.
te roditelje bi trebalo poslati u zatvor na duže, a male zlotvorke u dom na dugo posmatranje, uz svu ostalu domsku proceduru koja, sem psihologa, uključuje i zakon jačeg. čisto radi takozvane generalne prevencije. jedino tako se stoka od ljudi može naučiti da od svoje dece ne prave bul terijere, kad već ništa pametno ne znaju da urade sa njima.
Šaputalice meni se jedu knedle sa šljivama a tebi?Dete je ostalo bez oka tragedija koju ne možeš da promeniš ničim što si napisala.Ni ti niti bilo ko od nas ko bi”klao,sušio,čvarke cedio”:)Znaš šta je opasnije od ovoga?Što će ljudi reći:”Dobro je kad nije moje dete!”.A žigosanje neće pomoći niti spaljivanje na lomači već kolektivna svest treba da se probudi jer roditelji sve manje vremena provode sa svojom decom i misle da ih razumeju a istina je tu negde oko kazana sa čvarcima;)(setim se uvek spota Pink Floyda-Brake in the wall)
Opet ja!Ova mala desno ima osmeh u fazonu:”You’re next on my list asshole!!!”a Kurir je bolesna novina kao i onaj koji je dozvolio da se objavi ova slika,kao i roditelji male Aleksandre koji su dozvolili da se NAKON SVEGA njih dve zagrle i slikaju kao za školski leksikon?!Ja sam mislio da su Amerikanci bolesna nacija ali ovo je užas!!!
Altar, ne slažem se da ništa neće promeniti naše pisanje, pričanje ili urlanje na ovu temu: što se više priča o tome veća je šansa da se nešto i promeni. Šta treba da radimo? Da ćutimo i okrećemo glavu? Ne, hvala. Daj mi način kako bi ti probudio kolektivnu svest?
Druga stvar: fotografija nije preuzeta iz Kurira, iskreno, tamo nisam zalazila, to je fotografija sa zvaničnog sajta RTS iz odeljka vesti, ako je to uopšte bitno. Možeš li sigurno na osnovu fotografije da kažeš šta ta devojčica misli o Aleksandri. Ja sam je gledala i slušala dok je o njoj govorila, dete je njena drugarica iz razreda i nema nikakve veze sa počinjenim zločinom. Ne pomaže kad si maliciozan.
Pozdrav.
O ovakvim problemima MORA da se govori i nijedan čovek koji postane žrtva bilo kakvog nasilja ne sme da bude Another BRICK in the wall.
Ne mogu da shvatim dokle decja/ljudska pohlepa, bahatost i sve ono ruzno moze da ide u nedogled.
Ne mogu da shvatim da pored zakona kojeg imamo( ali se ne primenjuje, ili pak selektivno) nemamo niti sistem niti bilo sta sto bi zastitilo bilo koju osobu kod nas….
Mnoge stvari ne mogu da shvatim, a pride se tudim da ucinim mnogo dobrog… Nazalost , zlo nadvladava dobro…
Drago mi je da je ovoj devojcici bolje !
važno je boriti se, deda, zbog ravnoteže makar, da ne pobedi skroz.
Koliko god se civilizacijska pomagala trudila da monsutroznost ljudske prirode upakuju u ne znam kakve oblike, krpice…ona će i dalje da kulja…jer se šminkom nikad ništa rešilo nije.
A mislim i da neće.
Biti svedok je bolno.
Ali biti žrtva je još bolnije.
nem’ šta dodat’.